PETAR TRINAJSTIĆ tekst uz koncept UDOVICE I STIJEGOVI ili Je li rat doista kulturna pojava par excellence? Sva se ta iznenađenja pokoravaju principu izazova (zato su mi strana); fotograf, poput akrobata, mora prkositi zakonima vjerojatnog ili čak mogućeg: u krajnjem slučaju on mora prkositi zakonima zanimljivog: snimka postaje “začudna” čim se ne zna zašto je snimljena.” Roland Barthes SVJETLA KOMORA “Stvarati znači prisjećati se”. Fotografija je vjerojatno od svih mogućih komunikativnih i likovnih izričaja najpodobniji način prisjećanja. Kako za vlastito, tako i za ono posredno. Preko fotografije prisvajamo sjećanja koja nisu naša, no koja se nepovratno, kroz određenu autorsku estetsku ali i etičku odluku, urezuju u naše pamćenje. Kako mi je Udruga 128. Brigade HV povjerila izradu monografije o njihovoj brigadi krenuo sam na put za Vukovar da bi nekoliko pripadnika brigade snimio u koloni sjećanja 2013. godine. Sasvim slučajno u autobusu sjeo sam do jedne gospođe. Kroz razgovor saznao sam da se zove Irena i da je predsjednica Udruge udovica Domovinskog rata iz Rijeke te da sa grupom udovica putuje u Vukovar da bi sudjelovale u koloni sjećanja i da bi posjetile spomen obilježje koje su njenom suprugu i sinu podignuli branitelji Vukovara. Naime njen suprug pukovnik Petar Kačić bio je zapovjednik Sajmišta i poginuo je u obrani Vukovara 1991., a ni dva mjeseca kasnije šesnaestogodišnjeg sina Igora odveli su joj iz Vukovarske bolnice, gdje su se sklonili, i pogubili na Ovčari jer je navodno sin ustaše. Ovu izuzetnu ženu udovicu zapovjednika Sajmišta i majku najmlađe žrtve Ovčare zamolio sam da mi dozvoli da fotografiram i njih, tako je nastala ova serija fotografija kod spomen obilježja OTAC I SIN koji na simboličan način prikazuje kako otac zadržava sina da ne ide u rat, a sin oca da ne idu u smrt. No da li oni, sudbina ili netko treći zaustavio je tok vremena, preobrazio je njihov život u vječnost. Na fotografijama s lica udovica snimljenih kod obilježja OTAC I SIN isčitavam da uprkos protoku vremena od dvadeset i više godina, rane živih još ne zarastaju, krasta na krvavim ranama još se ne hvata. Krleža zna da, ”sve rađa u krvi, i čovjek, i sveci, i sloboda i sve”. Po njemu: “Povijest se manifestira samo kao strahotna izmjena zastava, zastavica, barjaka, stjegova – tih simbola smrti.” Prisjećajući se Barthesa I Krleže inspiririran proživljenim I doživljenim u Vukovaru; Iako sam imao pipremljeno već nekoliko koncepata za Photodayse 2014. odlučio sam napraviti novi koncept na temu Domovinskog rata pod nazivom UDOVICE I STIJEGOVI koji se nadopunjuje s mojim prethodnim konceptom ZASTAVA i dio su obimnijeg projekta UDOVICE I ZASTAVE. Zašto sam se odlučio da napravim ovaj koncept? Jedan od razloga svako je fascinacija nepredvidljivošću trenutka neplaniranog susreta s gospođom Irenom i udovicama koji me se duboko dojmio i koji me naveo na brojna razmišljanja i pomišljanja psihološka, sociološka, politička, filozofska, kulturna, književna pa i fotografsko-estetska. Od radikalne mistifikacije do racionalne preokupacije. “Zaista je puno toga o čemu ne umijemo misliti”. Kada sam počeo promišljati kako osmisliti ovaj koncept uočio sam da gotovo na svim tim snapshot fotografijama iznad glava udovica strši čelični stup, što mnogim fotografskim čistuncima bode oči i vide kao grešku koju bi najrađe uklonili. No upravo taj “suvišni detalj” na fotografiji, stup za zastavu bez zastave, pobudio je u meni erupciju asocija, simbolike, parabole, metafore naravnog i nadnaravnog. Preko ovih fotografija nelagode i beznađa udovica suznih očiju, osjećam ubod u srce, jecaj duše. Odčitavam tragove slojevitosti vremena, uvjerenja, svjetonazora, težnji, smisla. Ove fotografije tjeraju me na napregnuto promatranje, prisjećanje, promišljanje o misteriju života i smrti, grešnosti i krhkosti ljudskog bića, transcendentalnosti i Svemogućem kojem smo se pomolili. Prizori su istovremeno zanosni i zastrašujući, kontrasni, možda patetični, ratni? Prisjetio sam se i Barthesa i njegova studiuma i punctuma koji dolazi iz prizora i probada poput ovog stijega što izbija iz zemlje i iznad glava udovica propinje se u plavetnilo neba poput ubojitog koplja, a nevidljve zastave lepršaju nad njihovim glavama poput raspršenog praha u što su se pretvorili životi njihovih najmilijih: djece, muževa, očeva koji su se pod tim omniprezentnim simbolom našeg identiteta borili. Za tu su zastavu život žrtvovali, pod njom su bili pokriveni njihovi zemni ostaci prije nego su zemlji predani. Te su zastave potom svečano uručene njihovim udovicama, majkama očevima, djeci koji ih poput svetinje brižno čuvavaju u svojim domovima i za kojima smo u koloni sjećanja defilirali. Da upravo to čega nema i ta, na prvi pogled, sveprisutna greška na fotografijama u svom ponavljanju učinila mi je vidljivom moć fotografije, na kojoj ono skriveno, ono čega nema postaje “istinitije” od vidljivog. Radom na ovom konceptu uvjerio sam se kako fotografiju možemo isčitati na različite načine i dati joj različita značenja i vrijednosne sudove jer fotografija ima moć da nevidljivo učini vidljivim, da suvišno postane bitno i da ponavljane istog često otkriva nešto novo što fascinira višestrukim značenjima i nepredvidljivošću. Shvatio sam mnoge nedoumice o fotografiji i Domovinskom ratu. Spoznao kako rat prebrzo izlazi iz kolektivne memorije, te da kod nekih nikada nije ni ušao u memoriju stoga ne može postati ni mit – u pozitivnom i negativnom smislu. Neki rat doživljavaju kao kulturu laži, a drugi su uvjerenja da je rat najznačajniji kulturni događaj kako tvrdi filozof Ugo Vlaislavljević koji smatra da: “Povlašteni diskurs će biti upravo onaj koji bude najvjernije čuvao to kolektivno sjećanje na okrutnu i veličanstvenu stvarnost, držeći pritom čitavu našu kulturu u autentičnosti.” Nema uspješne etnopolitike bez kulta mrtvih! Rat je, stoga, najautentičniji način očuvanja kulture nekog malog naroda, ugroženog kroz povijest nametanjem kulture velikih zavojevača, ali, još gore, poratnim asimilacijama od strane istih. Stoga, mir i poratna stvarnost za tu kulturu mogu biti i gori od rata! Naime, umrli heroji čuvaju autentičnost kulture, ispisane i sačuvane na grobovima. Jer, dati ime za svoju vlastitu zemlju, nešto je najviše za kulturu takve zajednice. Dati najviše za neku zemlju jest doslovce, ući u zemlju! Prah si bio i prah ćeš postati – jedna je od asocijacija koja ne treba pobuđivati strah. Shvatimo to kao neminovnu sudbinu, pred kojom nema svrhe, a i ne treba bježati i odupirati se protoku vremena, jer se zna da čovjeku nije određen vječni život – stoga strah pretvorimo u užitak; užitak blaženog mira prožetog sveopćom ljubavlju do kojeg se dolazi potiskujući vlastiti ego, oslobađajući se manipulacija nadahnjujući se duhovnom svješću vječnosti. Francois Soulages u Estetici fotografije piše: “Fotografiranje je pokušaj odupiranja protoku vremena: fotografirati znači zaustaviti vrijeme, pretvoriti prošlost zauvijek u sadašnjost, pretvoriti trenutak u vječnost, a svijet u sliku.” Povezati imaginarno sa stvarnim smisao je ovog koncepta. Nakon pedeset godina bavljenja fotografijom pitam se: “Možda nam smrt treba kako bismo shvatili da smo živi”, a Krleža se pita: “Što bi bilo da nema smrti? Da li bi bez smrti postojala umjetnost?” A neki drugi se pitaju: “Ima li neke kulture bez rata? Je li ijedan narod do svojeg kulturnog određenja stigao bez ratnih sukoba? Je li rat doista kulturna pojava par excellence?” Za Božić 2013.