HARTERA-NJEMI SVJEDOK SUVREMENA HRVATSKA FOTOGRAFIJA tekst uz seriju fotografija, autor PETAR TRINAJSTIĆ Riječka Tvornica papira poznata kao "Hartera" osnovana je u kanjonu rijeke Rječine 1821. godine. U tvornici je 1833. instaliran parni stroj koji je ujedno bio i prvi parni stroj u Hrvatskoj i na Balkanskom poluotoku. Od osnutka pa do naših dana Hartera je svjedok i sudionik nastajanja i razvoja grada na Riječini osobito industrijskog. Nakon Drugog svjetskog rata s obzirom na tadašnje potrebe tvornica proizvodi sve vrste papira, bez obzira na to što je bila specijalizirana za tanke fine papire. Zahvaljujući planskoj privredi kvaliteta papira i proizvodnja je kontinuirano bilježila porast koji je pratio i broj radnika. Tako je 1950. proizvodila 3.500 tona papira godišnje i imala zaposlenih 634 radnika, i među prvima je (31. siječnja 1950.) u FNRJ uvela model radničkog samoupravljanja osnivanjem Radničkog savjeta. Modernizacijom 1962. godine povećala je kapacitet na 8.000 tona godišnje. U okviru tvornice 1972. g. proradila je jedina u državi tvornica parafinskih šibica, koje su se proizvodile u količini od 55 milijuna kutija godišnje. Uspon tvornice se i dalje nastavljao pa 1991. tvornica drži drugo mjesto u Europi po količini proizvedenog cigaretnog papira, a u svijetu je držala čak 5% ukupne količine proizvedenog papira. O važnosti tvornice govori činjenica da je tada zapošljavala 1150 radnika, a 80% proizvodnje je bilo namijenjeno izvozu. Nažalost, stvaranjem Republke Hrvatske traljavo je provodena pretvorba i privatizacija u ratno tranzicijskim uvjetima te je narušeno dotadašnje stabilno poslovanje, dolazi do otpuštanja radnika, što je dovelo do prestanka proizvodnje 1996. godine i pokretanja stečajnog postupka. Okončanjem stečaja 2005. godine ova nekad slavna tvornica prestala je postojati. Iste 2005. godine skupina entuzijasta pokrenula je Hartera Festival s ciljem senzibiliziranja javnosti za ideju da se prostor propale Tvornice papira namijeni kulturnim i javnim sadržajima što se pokazalo kao još jedno neozbiljno rješenje. Isto tako projektom prenamjene nedosanjani san postalo je i utočište za zlostavljene majke i djecu za što je bila predviđena prenamjena 83 m visokog ciglenog dimljaka. Iako predstavlja bitan spoj industrijske i prirodne baštine u središtu grada, pa tako i izazov za arhitekte kao javnog prostora i propitivanje arhitekture kao medija i drugih arhitektonskih refleksija još uvijek nije pronađeno adekvatno rješenje uzimajući u obzir i javno privatno partnerstvo. Sve ovo što se događa sa Harterom uvjerava mnoge da samoupravljanje i nije bilo baš tako loše rješenje kako ga mnogi žele prikazati, osobito oni koji su opljačkali ovu zemlju, doveli narod na rub egzistencije, a naše potomke u dužničko robstvo. Nakon 180 godina kontinuiranog poslovanja i razvoja do svjetskog značaja, danas, neostvarenjem nebuloznih prenamjena i promašaja ovaj izuzetno vrijedan prostor koji istovremeno svjedoči i višestoljetni razvoj idustrijske arhitekture, značajnim djelom u vlasništvu Grada Rijeke, zjapi prazan i svakim danon sve je više devastiran jer neodgovorni pojedinci, pritisnuti nezaposlenošću i teškom ekonomskom situacijom u borbi za preživljavanjem, demontiraju i kradu preostale dijelovi opreme koji imaju muzejsku vrijednost. Nažalost, ovakvih primjera ima u Rijeci više, a u RH bezbroj.