SUVREMENA HRVATSKA FOTOGRAFIJA-PETAR TRINAJSTIĆ, tekst uz umjetnički koncept; ČOVJEČE STANI NA LOPTU I SHVATI IGRU Podsjetimo se na onaj slavni francuski grafit, On ne peut pas tomber amoureux d’une courbe de croissance (“Ne možeš se zaljubiti u krivulju rasta”). U samoj svojoj erotičnosti, taj grafit iz svibnja 1968. pokazivao je pozitivni sadržaj kritike sustava: želju za jednakošću, društvenim jedinstvom i ukidanjem klasne podjele. Samoupravljanje i izravna demokracija bile su temeljni zahtjevi studentskih radikala iz ’68. i daleko najopasnije svojstvo njihove ljevičarske ideologije. Pod utjecajem tih zbivanja 1971. godine snimio sam višestruko nagrađivani film Ho ruk u Brodogradilištu 3.MAJ kojim protestiram što se na pragu informatičke revolucije nova tehničko tehnološka dostignuća ne primjenjuju da bi se radnicima olakšao težak fizički rad. Hrvatska brodogradilišta su možda danas simbolično i stvarno najbolja žalosna metafora svih društvenih promjena. Oliver Frljić redatelj i dramaturg prepoznao je 3. MAJ kao socijalno žarište koje može eksplodirati u svakom trenutku. To je bio razlog da 2009. godine na scenu u ambijentu 3. MAJ-a postavi Molierevog „Škrca“ kako bi ostvario virtualni spoj lektire i aktualnosti. Ovaj koncept realiziran je iz slika dva umjetnička projekta, nastalih u razmaku od četrdeset godina (1971. i 2009.) u atraktivnom ambijentu Brodogradilišta 3.MAJ (koje država prodaje za 1 kunu). Fotografije su podjeljene u dva bloka. Prvi blok crno bijelih fotografija prikazuje presnimljene prizore iz filma HO RUK kojim propitujem zašto tehničkotehnološki napredak, koji stvara i potiče sam čovjek, ne čini ljudski život u svim njegovim vidovima "čovječnijim" i "čovjeka dostojnijim"? Ove fotografije napravljene su aparatom sa aparata odnsno sa TV ekrana čime naglašavam da živimo u kulturi koja je kodirana slikama i da problem “slika, aparat, program i informacija” sve više eskalira i da je to danas daleko veći i složeniji problem nego u vrijeme kada sam iskazao svoju zabrinutost filmom 1971. godine. Drugi blok čine obrađene kolor fotografije sa generalne probe kazališne predstave Škrtac koje svjedoče da nikada nisam vjerovao u auru uvjerljivosti tehničke slike jer “svaka fotografija odgovara specifičnoj kombinaciji elemenata unutar programa” definiranog aparatom" i intervencije autora. Polazeći od stava da umjetnički oblikvano djelo treba da djeluje na misli, osjećaje i imaginaciju, da obogaćuje čovjeka i ljudsku kulturu u duhu Flusserove filozofije fotografije nastojao sam da tehničku sliku podvrgnem ljudskoj namjeri stvarajući informaciju kao “neobičnu kombinaciju elemenata” da iz aparata (kamere i računala) prisilno stvorim svoju sliku "ono nepredviđeno, nevjerojatno informativno" što podiže prašinu i zahtijeva od publike da razmišlja o viđenom i “misli potpuno slododno”. Prema Flusseru "sloboda je strategija podvrgavanja slučaja i nužnosti ljudskoj namjeri. Sloboda je igra protiv aparata. Zadatak filozofije fotografije je promišljati o takvoj mogućnosti slobode a time i o pridavanju smisla-u svijetu kojime vladaju aparati; promišljati kako je čovjeku unatoč svemu još moguće da svom životu naočigled slučajnoj neumitnosti smrti prida smisao. Takva je filozofija nužna budući da predstavlja jedini oblik revolucije koji nam je još dostupan.", na što poziva i fotografija ovoga koncepta. Prije više od četrdeset godina smatrao sam da treba stati na loptu i shvatiti igru, čitaj, manipuliranje moćnika stoga sam snimio film da se spriječi “robotiziranje naših misli, osjećaja, želja i radnji”. Danas je na sceni automatizam koji sve više i više isključuje čovjeka. Ovim umjetničkim konceptom preispitujem sam sebe kao čovjeka i fotografa, tražim odgovor na pitanje “Što nam je činiti da se dogode istinske promjene, da čovjek životu prida smisao”. Neophodno je da se prestane sa stvaranjem problema i kriza kako bi se iz njih profitiralo već da se “počinje razmišljati što pretpostavlja transformaciju temeljnih kategorija našeg postojanja”.