Petar Trinajstić

23.12.2013 - UDOVICE I STIJEGOVI ili Je li rat doista kulturna pojava par excellence?

Zašto sam se odlučio da uoči Božića pišem ovaj tekst? Jedan od razloga svako je što sam danas u oči Božića 2013., na Badnjak, prisustvovao u Jelenju Svetoj misi za poginule branitelje 128. Brigade HV. – Sv. Vid koji su poginuli na današnji dan 24. 12. 1991. u Gospiću. Naime toga dana u ranovečernjim satima branitelji 4. bojne 128 brigade u Dačkom domu u središtu Gospića očekivali su božićne poklone, iz Rijeke, iznenada u jednu sobu na drugom katu uletjela je tenkovska granata među pripadnike 2. voda 2. satnije. U razornoj eksploziji 4 borca su smrtno stradala, a 27 ih je ranjeno od čega 17 teško sa trajnim posljedicama. Drugi razlog je fascinacija nepredvidljivošću trenutka neplaniranog odnosno iznenadnog susreta s gospođom Irenom i udovicama Domvinskog rata koji me se duboko dojmio i koji me naveo na brojna razmišljanja i pomišljanja psihološka, sociološka, politička, filozofska, kulturna, književna pa i fotografsko-estetska. Od radikalne mistifikacije do racionalne preokupacije. “Zaista je puno toga o čemu ne umijemo misliti”.
“Sva se ta iznenađenja pokoravaju principu izazova (zato su mi strana); fotograf, poput akrobata, mora prkositi zakonima vjerojatnog ili čak mogućeg: u krajnjem slučaju on mora prkositi zakonima zanimljivog: snimka postaje “začudna” čim se ne zna zašto je snimljena.” Roland Barthes SVJETLA KOMORA
...više

“Stvarati znači prisjećati se”. Fotografija je vjerojatno od svih mogućih komunikativnih i likovnih izričaja najpodobniji način prisjećanja. Kako za vlastito, tako i za ono posredno. Preko fotografije prisvajamo sjećanja koja nisu naša, no koja se nepovratno, kroz određenu autorsku estetsku ali i etičku odluku, urezuju u naše pamćenje.

Kako mi je Udruga 128. Brigade HV povjerila izradu monografije o njihovoj brigadi krenuo sam na put za Vukovar da bi nekoliko pripadnika brigade snimio u koloni sjećanja 2013. godine. Sasvim slučajno u autobusu sjeo sam do jedne gospođe. Kroz razgovor saznao sam da se zove Irena i da je predsjednica Udruge udovica Domovinskog rata iz Rijeke te da sa grupom udovica putuje u Vukovar da bi sudjelovale u koloni sjećanja i da bi posjetile spomen obilježje koje su njenom suprugu i sinu podignuli branitelji Vukovara. Naime njen suprug pukovnik Petar Kačić bio je zapovjednik Sajmišta i poginuo je u obrani Vukovara 1991., a ni dva mjeseca kasnije šesnaestogodišnjeg sina Igora odveli su joj iz Vukovarske bolnice, gdje su se sklonili, i pogubili na Ovčari jer je navodno sin ustaše. Ovu izuzetnu ženu udovicu zapovjednika Sajmišta i majku najmlađe žrtve Ovčare zamolio sam da mi dozvoli da fotografiram i njih, tako je nastala ova serija fotografija kod spomen obilježja OTAC I SIN koji na simboličan način prikazuje kako otac zadržava sina da ne ide u rat, a sin oca da ne idu u smrt. No da li oni, sudbina ili netko treći zaustavio je tok vremena, preobrazio je njihov život u vječnost.

Na fotografijama s lica udovica snimljenih kod obilježja OTAC I SIN isčitavam da uprkos protoku vremena od dvadeset i više godina, rane živih još ne zarastaju, krasta na krvavim ranama još se ne hvata. Krleža zna da, ”sve rađa u krvi, i čovjek, i sveci, i sloboda i sve”. Po njemu: “Povijest se manifestira samo kao strahotna izmjena zastava, zastavica, barjaka, stjegova – tih simbola smrti.”

Prisjećajući se Barthesa I Krleže inspiririran proživljenim I doživljenim u Vukovaru; Iako sam imao pipremljeno već nekoliko koncepata za Photodayse 2014. odlučio sam napraviti novi koncept na temu Domovinskog rata pod nazivom UDOVICE I STIJEGOVI koji se nadopunjuje s mojim prethodnim konceptom ZASTAVA i dio su obimnijeg projekta UDOVICE I ZASTAVE.

Kada sam počeo promišljati kako osmisliti ovaj koncept uočio sam da gotovo na svim tim snapshot fotografijama iznad glava udovica strši čelični stup, što mnogim fotografskim čistuncima bode oči i vide kao grešku koju bi najrađe uklonili. No upravo taj “suvišni detalj” na fotografiji, stup za zastavu bez zastave, pobudio je u meni erupciju asocija, simbolike, parabole, metafore naravnog i nadnaravnog. Preko ovih fotografija nelagode i beznađa udovica suznih očiju, osjećam ubod u srce, jecaj duše. Odčitavam tragove slojevitosti vremena, uvjerenja, svjetonazora, težnji, smisla. Ove fotografije tjeraju me na napregnuto promatranje, prisjećanje, promišljanje o misteriju života i smrti, grešnosti i krhkosti ljudskog bića, transcendentalnosti i Svemogućem kojem smo se pomolili. Prizori su istovremeno zanosni i zastrašujući, kontrasni, možda patetični, ratni? Prisjetio sam se i Barthesa i njegova studiuma i punctuma koji dolazi iz prizora i probada poput ovog stijega što izbija iz zemlje i iznad glava udovica propinje se u plavetnilo neba poput ubojitog koplja, a nevidljve zastave lepršaju nad njihovim glavama poput raspršenog praha u što su se pretvorili životi njihovih najmilijih: djece, muževa, očeva koji su se pod tim omniprezentnim simbolom našeg identiteta borili. Za tu su zastavu život žrtvovali, pod njom su bili pokriveni njihovi zemni ostaci prije nego su zemlji predani. Te su zastave potom svečano uručene njihovim udovicama, majkama očevima, djeci koji ih poput svetinje brižno čuvavaju u svojim domovima i za kojima smo u koloni sjećanja defilirali. Da upravo to čega nema i ta, na prvi pogled, sveprisutna greška na fotografijama u svom ponavljanju učinila mi je vidljivom moć fotografije, na kojoj ono skriveno, ono čega nema postaje “istinitije” od vidljivog.

Radom na ovom konceptu uvjerio sam se kako fotografiju možemo isčitati na različite načine i dati joj različita značenja i vrijednosne sudove jer fotografija ima moć da nevidljivo učini vidljivim, da suvišno postane bitno i da ponavljane istog često otkriva nešto novo što fascinira višestrukim značenjima i nepredvidljivošću. Shvatio sam mnoge nedoumice o fotografiji i Domovinskom ratu. Spoznao kako rat prebrzo izlazi iz kolektivne memorije, te da kod nekih nikada nije ni ušao u memoriju stoga ne može postati ni mit – u pozitivnom i negativnom smislu. Nedvosmisleno ratovi uništavaju živote, slamaju srca i otimaju djetinstva. Neki rat doživljavaju kao kulturu laži, a drugi su uvjerenja da je rat najznačajniji kulturni događaj kako tvrdi filozof Ugo Vlaislavljević koji smatra da: “Povlašteni diskurs će biti upravo onaj koji bude najvjernije čuvao to kolektivno sjećanje na okrutnu i veličanstvenu stvarnost, držeći pritom čitavu našu kulturu u autentičnosti.” Nema uspješne etnopolitike bez kulta mrtvih! Rat je, stoga, najautentičniji način očuvanja kulture nekog malog naroda, ugroženog kroz povijest nametanjem kulture velikih zavojevača, ali, još gore, poratnim asimilacijama od strane istih. Stoga, mir i poratna stvarnost za tu kulturu mogu biti i gori od rata! Naime, umrli heroji čuvaju autentičnost kulture, ispisane i sačuvane na grobovima. Jer, dati ime za svoju vlastitu zemlju, nešto je najviše za kulturu takve zajednice. Dati najviše za neku zemlju jest doslovce, ući u zemlju! Krleža se pita: “Što bi bilo da nema smrti? Da li bi bez smrti postojala umjetnost?” A neki drugi se pitaju: “Ima li neke kulture bez rata? Je li ijedan narod do svojeg kulturnog određenja stigao bez ratnih sukoba? Je li rat doista kulturna pojava par excellence?”

Prah si bio i prah ćeš postati – jedna je od asocijacija koja ne treba pobuđivati strah, pogotovo u dane Božića. Shvatimo to kao neminovnu sudbinu, pred kojom nema svrhe, a i ne treba bježati i odupirati se protoku vremena, jer se zna da čovjeku nije određen vječni život u ovakvom prolaznom obliku – stoga strah pretvorimo u užitak Božića; užitak blaženog mira prožetog sveopćom ljubavlju do kojeg se dolazi potiskujući vlastiti ego, oslobađajući se manipulacija nadahnjujući se duhovnom svješću vječnosti. Francois Soulages u Estetici fotografije piše: “Fotografiranje je pokušaj odupiranja protoku vremena: fotografirati znači zaustaviti vrijeme, pretvoriti prošlost zauvijek u sadašnjost, pretvoriti trenutak u vječnost, a svijet u sliku.” Povezati imaginarno sa stvarnim smisao je ovog koncepta. Povijest nam govori; puno lakše je voditi rat nego stvarati mir, stvarati istinske odnose zajedništva. Nakon pedeset godina bavljenja fotografijom pitam se: možda nam smrt treba kako bismo shvatili da smo živi, da bi shvatili bagodat mira, mira u vlastitom srcu, mira u srcu drugih i drugačijih ljudi, mira u Domovini i mira u svijetu. Mir ne znači samo odsustvo rata. Mir je nešto potpunije nego je ratovanje. Ovdje ne mislim na smrtni mir, jer to nije pravi mir, nego na mir i smirenje u nama koje nas potiče da svakom drugom i drugačijem od nas poželimo i pomažemo da doživi iskreni mir. Mir koji zacjeljuje rane rata, potiskuje ljudsku pohlepu i gramzljivost, a jača dobrotu i ljubav. No čovjek koji nema mira u sebi ne može biti u miru ni s drugim ljudima. Da li takav čovjek zna i može oprostiti i možda što je važnije prihvatiti oproštenje i shvatiti što je to ljudskost i vrijednosti za koje se vrijedi žrtvovati. Ova serija fotografija potakla me je na promšljanje i shvaćanje da fotografije nije dokument zaustavljenog trenutka prošle stvarnosti, već moćan medij koji nadahnjuje naše spoznaje i ljudsko osmišljavanje, potiče naše opraštanje, obnove, preobrazbe, plemenitosti i smiruje naše nemire i strahove i budi nadu i optimizam što nam je svima potrebno da bi mogli ostvariti i doživjeti novo stvarateljsko i stvoriteljsko rođenje, božansko u grešnom i zaluđenom čovjeku.

Na Badnjak 2013.

SVETA MISA U JELENJU ZA POGINULE BRANITELJE 128. BRIGADE U GOSPIĆU 1991.

POLAGANJE SVIJEĆE NA GROBLJU U JELENJU ZA POGINULE BRANITELJE 128. BRIGADE U GOSPIĆU 1991.

SPOMEN HRVATSKIM VITEZOVIMA KOJI SU POLOŽILI ŽIVOT NA OLTAR DOMOVINE U JELENJU

BRANITELJI 128. BRIGADE I UDOVICE DOMOVINSKOG RATA U KOLONI SJEĆANJA U VUKOVARU 2013.

GOSPOĐA IRENA I UDOVICE DOMOVINSKOG RATA KOD SPOMEN OBILJEŽJA OTAC I SIN NA SAJMIŠTU 2013.

SPOMEN OBILJEŽJA OTAC I SIN NA SAJMIŠTU 2013.

BORCI 128. BRIGADE I UDOVICE DOMOVINSKOG RATA KOD SPOMEN OBILJEŽJA OTAC I SIN NA SAJMIŠTU U VUKOVARU 2013.

13.02.2013 - O OVOM BLOGU – Umjetnost je suvremena VITTORIO SGARBI

Zovem se Petar Trinajstić, inače u mom rodnom Vrbniku na otoku Krku svi me znaju i zovu po obiteljskom nadimku, Pere Pera. Već se pedesetak godina bavim fotografskim i filmskim stvaralaštvom amaterski i profesionalno kao fotograf, snimatelj, scenarista, redatelj, pisac tekstova i predavač. U svom dosadašnjem životu snimio sam već gotovo milijun fotografija i stotinjak kratkih filmskih i video radova. Veliki broj mojih fotografija objavljen je u više od četrdeset knjiga i mnogim drugim tiskovinama. Do sada mi je objavljeno i desetak autorskih knjiga u kojima sam autor fotografija, koncepta, teksta i dizajna na hrvaskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Iako sam u mirovini aktivno fotografiram i danas, vjerojatno više nego ikad. Fotografiran da bi putem fotgrafske slike komunicirao s ljudima svjestan da svojom fotografijom ne mogu promijeniti svijet, ali vjerujm da sveukupnim djelovanjenjem u stvaranju fotografske slike u nastojanju da stvorim suvremeno umjetničko djelo obrazujem sebe, obogaćujem svoj život, vjerojatno i život drugih, oplemenjujem duh u nadi da će i drugi ljudi prihvatiti moja djela, razumjeti ih, te da će ih moje fotografije poticati na razmišljanje i biti od koristi na ovaj ili onaj način u sadašnjosti i budućnosti. ...više

Bez obzira što gotovo ne postoji zemlja svijeta u kojoj nema neke moje knjige, tiskovine, fotografije, filmskog ili video uratka i što još uvijek iako sam već u zrelim godinama godišnje napravim oko 100 000 fotografija potpuno sam nepoznat široj javnosti kao i svjetskoj galerijskoj sceni. Svjestan sam da se iz mnoštva mojih fotografija može izvući više lucidnih, pa i onih fotografija koje u svom žanru predstavljalju sam vrh svjetske fotografske scene. Mene istovremeno zanima što stvaraju drugi fotografi, nadahnjujem se njihovim uspješnim djelima i uvijek sam radostan kada vidim da je netko napravio dobru, snažnu i lucidnu fotografiju, naprosto se veselim kao da sam je ja napravio, a to govori da su mnogi utjecali na moju svijest, obrazovanje i rad na čemu sam im izuzetno zahvalan. No to me istovremeno podsjeća i obvezuje na stvaranje i njegovanje fotografskog zajedništva i solidarnosti, a da istovremeno nije isključena zdrava konkurencija i natjecateljski duh, stoga sam odlučio da i moj rad postane vidljiv, da ga predstavim putem ovih web stranica.

No istovremeno moram priznati, da bez obzira na moj demokratski pristup fotografiji, fotografska scena je podjeljena, da se nameću neki radovi i favoriziraju neki autori koji po mom mišljenu nisu osobito vrijedni i zaslužni, a da su istovremeno mnogi značajni fotografski radovi i autori zapostavljeni ili se za njih nezna. Zašto je to tako neću osobno objašnjavati, da me ne biste shvatili suviše subjektivno, stoga ću se poslužiti riječima uvaženog i provokativnog talijanskog pisca, povijesničara umjetnosti autora knjige Umjetnost je suvremena, Vittoria Sgarbija o kojem sam prilikom predstavljanja njegove knjige u Rijeci 2012. napravio seriju portreta kao ovisnika o mobitelu (pogledaj fotografije u nastavku teksta). Vittorio Sgarbi tom je prigodom izjavio: ” Umjetnost nije suvremena po tome u kolikoj je mjeri eksperimentalna i avangardna, već je njena suvremenost u tome koliko je shvaćena i izražena u našem vremenu. Nema drugog načina da budemo suvremeni, nego da budemo ovdje i sada. Dakle, sve što postoji u suvremenosti nastavlja živjeti. U današnje vrijeme umjetnička djela na neki način gube identitet i sudbina im je nepredvidljiva. Sve to mijenja odnos tržišta prema klasičnoj i suvremenoj umjetnosti. Jedan od temeljnih elemenata razlike pritom nije samo estetska, nego i tržišna vrijednost. Kao što na primjer proizvodnja automobila ima materijalnu vrijednost, na sličan način pristupa se i umjetničkim djelima.   Međutim, u umjetnosti novac ne može biti jedini instrument kvalitete. To je samo način da se pokaže da neko djelo ima vrijednost. Suvremena umjetnost, koja je dosta raspršena, na tržištu nalazi svoju potvrdu. Tržišna mafija određuje enormne cifre nekih umjetničkih djela i nije ju lako pokoriti. Ukoliko nisi dio »businessa«, odnosno ako nisi slikar ili kipar koji pripada lobističkom krugu moda-umjetnost, teško ćeš postati vidljivim. Kritičari umjetnosti često su u službi lobista, jer oni upravljaju novcem nekolicine koje određuje tržište. Trojica ili četvorica na svijetu posjeduju moć da putem određenih kolekcionara ukažu na određene umjetnike koji uz talent i inteligenciju tako postaju važni i poznati, ostali, bez obzira na talent, maštu i sposobnost, bez te adekvatne zaštite, imaju mnogo manje sreće. To je objektivna činjenica, a sada da li je to pošteno i da li je isto moguće izbjeći ili ne to je već neka druga tema.

O tim važnima se zatim počne puno pričati i pisati pozitivne kritike jer sve se svede na fenomen mase, pa iako nije riječ o mišljenju apsolutne većine to postane dominantno. Danas netko može pomisliti da je veliki umjetnik ako njegova djela postižu visoke cijene, što je iluzorno. U umjetnosti osim te tržišne vrijednosti postoji i naš emocionalni odnos prema tim djelima, ono što izaziva katarzu. Cijena djela u svakom slučaju nije jedino mjerilo. U suvremenoj umjetnosti publika preuzima ulogu pasivnog promatrača, zapravo odnos sa publikom je potpuno prekinut, on oživi tek kad netko stvori neku potpuno reprezantativnu fotografiju ili snažan video, tek kad to kod ljudi izazove emotivnu reakciju, u suprotnom bez te emotivne implikacije potpuno se pasivno prihvaća činjenica da je nešto određeno kao umjetničko djelo. Svi mi, na primjer, imamo sposobnost da prepoznamo genijalni um Raffaella, Mantegne ili Caravaggia. Zato većina ljudi voli klasičnu umjetnost. Promatrajući neku sliku sposobni smo i osjetiti emociju. Suvremena umjetnička scena je dosta podijeljena. Nekim umjetnicima nije primarna emocija, nego im je namjera izazvati provokaciju. Prema određenom djelu možemo imati odbojan stav, ono nas može uznemiriti ili izazvati nedoumice. Bez obzira je li klasična ili avangardna, umjetnost je jednostavno umjetnost. U tom smislu ne trebaju joj tumači da bismo je razumjeli.”

Ovaj web napravljen je sa ciljem da se što širi krug ljudi koje zanima fotografija i vizualni mediji upoznaju sa mojim opsežnim i raznolikim opusom kao značajnim segmentom suvremene hrvatske fotografije i komparira sa dostignućima majstora svjetske fotografije i da istovremeno bude doprinos fotografskom zajedništvu.

VITTORIO SGARBI je u Gradskoj vijećnici u Rijeci 2012. godine predstavio svoju knjigu Umjetnost je suvremena gdje sam snimio ovu seriju fotografija. Kako je tijekom čitave večeri bio opsjednut svojim mobitelom, a i drugi su ga snimali mobitelom napravio sam zanimljivu i intrigantnu seriju njegovih portreta kao čovjeka koji je ovisnik o mobitelu.